ZAHVALNOST

Zahvalnost je jedna od tema koje sam spomenula u mojoj knjizi. Naravno, ne pada mi na pamet da se busam u prsa kako sam "otkrila toplu vodu".
Ali na neke važne stvari u našem stavu prema unapredjenju kvalitete života moramo se STALNO PODSjEĆATI.
Najbolje je to ponavljati kao mantru ili još bolje kao našu molitvu. Svako jutro kada se probudim prije nego što otvorim oči, u zoni izmedju sna i jave pokušavam se prisjetiti sna koji sam tek sanjala ( razlozi pamćenja snova elaborirani su u rubrici PAMTITE SNOVE).

Poslije tog prvog "posla" na počeku mog novog dana, ( ne zaboravljam brinuti s ljubavju o djetetu u sebi) podsjetim se koliko imam ljubavi prvo prema sebi a onda prema cijelom svijetu.

Slijedeći "posao" je zahalnost. Stajem desnom nogom na pod i kažem "hvala ti" pa onda lievom i opet ponovim "hvala ti". U toku cijelog dana te dije riječi se veoma često opet ponove.

Nikada, nikada nećemo privući u naš život slijedeće dobro ako nismo zahvalni za ono štio već imamo. Život, zdravlje, djecu, krov nad glavom, posao koji volimo, materijalna dobra koja već posjedujemo .....
Na našu ZAHVALNOST nadovezuje se oblje svega što smo naručili i za što smo se otvrili... ( ako nismo naručili nećemo ni dobiti. Život je kao restoran)

Ali, kada je u pitanju zahvalnost čovjeka prema čovjeku, tu moramo biti umjereni. Nije potrebno stalno se zahvljivati. Primijetila sam od sebe pa nadalje , svi se stalno nekome zahvaljujemo. Kao da to za što se zahvaljujemo nismo očekivali. Odnosno kao da smo
iznenenadjeni "uslugom" pa se nadugo i naširoko ponovo i ponovo zahvaljujemo.

Odlučila sam da se još više zahvaljujem kosmosu za obilje koje mi nudi. A prema ljudima, malo umjerenje, ipak.
Ne vidim neku veliku obavezu da se zahvaljujem prijateljima. Sve je to očekivano, normalno, uobičajeno i uzajamno. Ali neprijateljima ?
Eh, pa ako se poneki slučajno pojavi zahvalim mu i odmah pomislim " šta sam to sada, u ovo lekciji trebala naučiti ?" Što je lekcija skuplja i veća, moja zahvalnost za tu lekciju je još glasnija.

Prije nekoliko mjeseci napisala sam pismo puno ljubavi, toplote, oprosta i svjetlosti. Radilo se o osobi koja me "prevela žednu preko vode" za veliku imovinsku korist. Odgovor na to pismo je bio telefonski poziv pun emocija isuza.... izmedju ostalog ta osoba mi je rekla:
" RAdi tvog pisma nemam više sna,danima se držim za srce. Hoćeš li mi molim te objasniti šta ti znače one riječi:

HVALA TI ZA OVO ISKUSTVO. DOŽIVLJAVAM GA KAO VEOMA DRAGCJENO ZA MOJ DALJI ŽIVOT

To da se ne zahvalim za uslugu, kosi se sa mojim kućnim odgojem. Možda u riječima zahvalnosti ne trebamo pretjerivati. Ali, ne zahvaliti se, ja to nikako nemogu. Iako razuzmijem na što ciljate. Vaše razloge smatram više nego mudrim. Svaka čast ! Po svakoj vašoj riječi vidi se da ste učiteljica života.

Kada su nas kao djecu hvaliti mi smo osjećali kako se ŠIRIMO, rastemo.
Kada su nas kudili, mi smo se skupljali. Nazadovali smo u svakom pogledu.

Umijeće je hvaliti sebe i druge. Nije istina da smo arogantni ako hvalimo sebe i svoje sposobnosti. Nikome nije potrebna lažna skromnost. Skromnost jeste vrlina ako je prirodna.
Umjerenost u tome neće ti donijeti aroganciju.

Ali, zahvaljivati se osobi koja je učinila nešto neuobičajeno, nesvakidašnje, što nikako nismo očekivali, to je OK.
Ako mama donese djetetu čašu vode, dijete neće zahvaliti jer je to UOBIČAJENO. To je nešto što se podrazumijeva. Očekivano.
Ali ako dijete donese mami vodu, ona će se toliko preneraziti njegovom pažnjom, non-stop će zahvaljivati. Jer to očigledno tom djetetu nije u prirodi. Majka je ugodno IZNENADJENA.

Ako problematična osoba koja pokvari svako veselje ipak bude na jednom rodjendanu pristojna, svi će se zahvaliti toj osobi ŠTO JE SVE PROŠLO KAKO TREBA, u najboljem redu. Jer su ugodno iznenadjeni.

To što mi radimo jedni drugima. Enisa meni, Tenzila Vildani, Ermina Berki, Berka Ermini,
Azra Tenzili.... pa zar je to nešto što nismo očekivali? Pa to se podrazumijeva. Jer radi se o osobama koje nesebično daju sebe. Daju svjetlost, ljubav i energiju. I zato im se trostruko uzvraća. Eto, zato, riječi zahvaljivanja su, po mom mišljenju skoro pa nepotrebne.

Slazem se do nekle sa nepotrebnim rjecima, jer mi kao ljudi i imamo naviku samo blebetati - a ustvari niste ne reci....to sto smo htjeli reci, izgu bi se u brdu rijeci....

Ali rijeci su ipak nase SPORAZUMJEVANJE. Kako cu drugacije dati nekome do znanja da me to obradovalo, ili razveselilo....rjecima! Oky, mozemo preci na tjelesno zahvaljivanje, poljupci, zagrljaji, ali ni to ne voli svako....

To samo mi - u ovakvim krugovima - mozemo osjetiti.... Onda postaje svaka rijec suvisna...

Ja sam razumjela sto je spisateljica htjela reci. Trebamo biti uzdrzani sa uvazavanjem nekoka. Jer, ako smo previse ushiceni onim sto je neka osoba za nas ucinila, onda ispada da to nismo ocekivali. Bar ne od te doticne osobe da je u stanju tako nesto za nas napraviti.
Poruka pisca je " Ne razbacuj se izjavama zahvalnosti jer time priznajes da si o meni mislila da sam u toj situaciji imala manje sposobnosti".

Ovo o zahvalnosti Bogu ili kosmosu ili nazovimo to kako god ko hoce, je ziva istina. I ja se sve vise zahvaljujem bozanstvenoj kosmickoj energiji za sve sto imam i za sve sto cu jos primati. Kroz ovakav stav vec osjecam sve vise blagodeti.